Povodom obilježavanja 110. godišnjice smrti velikog bosanskohercegovačkog književnika Osmana Đikića, u Centru za kulturu Mostar otvorena je izložba posvećena njegovom liku i djelu. Organizatori ove izložbe su Centar za kulturu Mostar i Bošnjačka zajednica kulture “Preporod“. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK “Preporod” rekao je da je Đikić uradio previše za “Preporod” koji se u prošlosti zvao Gajret, te da je između ostalog i to jedan od razloga zbog kojih su se odlučili organizovati izložbu. Autorica ove edukativne izložbe je Đenana Kukić. Više pogledaj OVDJE!
Osman Đikić
Osman Đikić je poznati bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, javni i društveni radnik. Osman Đikić rođen je 7. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva “Gajret” i za urednika lista “Gajret”, a već sljedeće, 1910. godine, pokreće politički list “Samouprava”.
Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a svoja djela objavljivao je u listovima “Bosanska vila”, “Zora”, “Behar” i dr. Izdao je zbirke pjesama “Muslimanskoj mladeži”, “Ašiklije” i “Pobratimstvo”, a autor je i drame “Zlatija” koja se prikazivala na “Gajretovim” i drugim zabavama. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine. U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Socijal-demokratske stranke za treću kuriju.
Đikićeva djela
Pobratimstvo, 1900.
Muslimanskoj mladeži, 1902.
Ašiklije, 1903.
Đaurko lijepa, 1905.
Folklorne drame
Zlatija, 1906.
Stana, 1906.
Muhadžir, 1909.
Moja ruža
Sve umorno leži, mrtvi sanak sniva,
I zemlja i ljudi i priroda c’jela,
Uvelo je cv’jeće, magluština siva
Sumorna je krila nad zemljicom svela.
Ne čuju se zvuci slavujeva glasa,
Niti bruji frula veselih čobana,
Sve izdiše tužno u mrtvilu časa,
Svud se širi pustoš — pustoš beskonačna.
Ali u mom vrtu rumen-ruža cv’jeta,
I u prkos zime i oštroga mraza,
Njeno lice buji; a nevinost sveta
K’o sunašce sija s’ rujnih joj obraza!
